Lud, luđi, najluđi

Kralj je mrtav, živio kralj.

Godina devedeset osma bila je moja. Jurcao sam po svim mogućim trkama. Sezonu trka sam započeo sredinom veljače i sve do sredine studenog «ama baš» svakog tjedna sam imao barem po jednu trku. Bilo je čak i dana sa dvije trke. Sve skupa 10 maratona, 3 ultramaratona, 15 polumaratona i ostala sitnež. Ukupno 75 službenih nastupa. 2000km u trkama (prosjek po trci 27km). Osim toga, oborio sam sve svoje rekorde (maraton, polumaraton, triatlon, duatlon, 10km, 5km) i po rezultatu. Smatrao sam da sam konačno, nakon 11 «i kusur» godina trčanja, definitivno zasjeo na tron ispod kojeg velikim slovima piše NAJLUĐI. Bez konkurencije. Međutim, došla je devedeset deveta. A s njom i Franjo Lončar…

Ali, idemo od početka. Zima '94/'95. Bližila se godišnja Skupština i na jednom od dugačkih hladnih treninga razrađivao sam s Antom (Blažaninom) temu «na osnovu čega proglasiti najboljeg člana kluba u toku godine». Svi smo znali da je Peda (Pedišić) najkvalitetniji, ali on rijetko nastupa. S druge strane, bilo je njih nekoliko koji «idu na sve živo», ali nemaju kvalitetu. Onda smo dogovorili da napravimo kup u kojem ćemo računati samo utvrđene dužine, kako bi smo svaku pojedinu trku mogli i nagraditi i po ostvarenom rezultatu. Odlučili smo se za maratone, polumaratone i trke koje organizira naš klub. To smo prozvali Veteran-kup. U samom startu smo shvatili da maratoni nose najviše. Ali, tu postoje psihološke barijere. Svi smo išli po 2-3 maratona godišnje (Beč, Zagreb i eventualno nešto treće). Svoju šansu su ugledali avanturisti koji nisu u stanju navečer zaspati s mirom ako u toku dana odole bilo kakvom izazovu. Npr. Sead (Bačevina) i Srećko (Sladoljev). Počeli su se grozničavo listati međunarodni maratonski kalendari. Švicarska, Austrija, Njemačka, Italija više nisu bili tako daleko. Pred kraj sezone ušlo se u foto-finiš. Te godine listopad je imao pet nedjelja. Svaku sam iskoristio maksimalno i otrčao pet maratona (Salzburg, Carpi, Zagreb, Graz, Istanbul). Svojim pratiocima sam zadao konačni udar i pao u pobjedničku letargiju. Međutim, Sead se oporavio od knock-downa, u studenom otrčao Firenzu, a sredinom prosinca sjeo čovjek u avion i pravac – Lisabon. To mu je valjda bilo najbliže. Da me ulovi trebao mu je rezultat 3:45. Telefonom javlja iz Lisabona: «3:45 – neriješeno». Pošteno. Te godine u Firenzu je putovao i Franjo Lončar na svoj prvi maraton. Nitko ga u tom trenutku «nije zarezivao ni za suhu šljivu…».

Ja i Sead smo smatrali da smo sa po osam maratona u toj godini napravili nešto neponovljivo. A vrijeme je pokazalo da smo u biti samo pomakli psihološku barijeru na nešto viši nivo. Sljedeće godine Franjo i Ante rade još veću pizdariju i trče po 10 maratona svaki. Oduzimaju nam titulu najluđeg i dalje pomiču barijeru. Odjednom trčanje maratona iz tjedna u tjedan postaje uobičajena svakodnevnica. Osim toga, ni ultramaratoni više nisu bauk (Čazma, Logarska dolina, Biograd-Knin, Biel, Forrest Gump). Nakon dvanaestosatne torture na prvom Forrest Gumpu, već drugog dana ujutro troje «munjenih» nastupa na najtežoj brdskoj trci u Hrvatskoj od centra Zagreba do vrha Sljemena. U međuvremenu su samo prespavali. Ako su mogli.

S druge strane, Franjo je definitivno poludio. Ostali trkači mi se žale da je Veteran-kup doveo do apsurda. Luta po Europi i maže po maratonima. Već nakon 2-3 mjeseca više nije u pitanje dolazila konačna pobjeda, ali njega je sad zanimala i gol-razlika. Osjećam potrebu da pokažem da je i on samo običan čovjek od krvi i mesa i u '98 ulazim u otvoren sukob za prestiž najluđeg i dobivam ga. Smatrao sam da sam došao do plafona. Međutim, da ne duljim puno, prilažem statistiku Franjinih maratona u prošloj godini (kronološki), koja će najslikovitije prikazati psihološki profil najluđeg trkača u Hrvatskoj, u sve ozbiljnijoj konkurenciji.

S obzirom da se, usprkos svom «lajavom» karakteru i osjetno višem kvocijentu inteligencije, Franjo ipak nije uspio baš svima podičiti svojim prošlogodišnjim dostignućima, smatrao sam, u najmanju ruku, korektnim da prezentiram to (ne)zainteresiranom pučanstvu. Tim više, što je to dobra prilika da se pohvalim i sa svojim ludovanjima. A kako je bog, ipak, prvu bradu napravio sebi… No, oni koji Franju poznaju malo bolje, znaju da je s njim nemoguće napraviti intervju, jer u njegovoj prisutnosti malo tko može završiti započetu rečenicu, ako uopće dobije priliku za to. Dobro, nije baš uvijek tako, ali ako želite čuti nešto o Franjinim maratonima od njega samog, računajte na beskrajna, iscrpljujuća izvješća uz pregršt potrebnih i suvišnih informacija protkanih specifičnim humorom, koji obično ide na tuđi račun.

Na kraju priče, otvaram natječaj za najluđeg trkača u 2000.g. (CRO-LUD open). Znam nekoliko «kapitalaca» koji bi se odrekli rođenog oca i majke za tu laskavu kraljevsku titulu. S druge strane, trenutni laureat se svog priznanja neće odreći bez ispaljenog metka. Ali, s obzirom na vrijednost stečene reputacije, Franjo je i neobično sklon fer-playu, jer će svakog direktnog protivnika uredno obavijestiti o svom sljedećem maratonu, čak i prijaviti ako treba, rezervirati hotel, a nerijetko i povesti sa sobom. Najozbiljniju kandidaturu je, čini se, već najavio stanoviti «sinjski bumbar koji leti» svojom januarskom kilometražom (930 – slovima: devet stotina i trideset kilometara!!), sigurno ne bez vraga. Znači, kralj je mrtav, živio kralj…

Janko (AK Veteran)