Legenda
iz susjedstva
Provodite li svoje slobodno vrijeme trčeći savskim nasipom, među mnoštvom trkača zacijelo ćete zapaziti i jednog prosijedog gospodina koji je, i već dugo nakon završetka aktivnije sportske karijere i dalje u «IN-u» glede «Kraljice sportova». Ime mu je Joško Murat. Ovaj, od nedavno umirovljeni diplomirani pravnik, rođen u Vrlici, vladao je srednjoprugaškim trčanjem u nas (a i izvan naših granica) u drugoj polovini pedesetih godina. Bio je sportaš Hrvatske 1958. godine, a i dobitnik je brojnih sportskih priznanja i odlikovanja.
Izuzetna mi je čast što živim u neposrednoj blizini doajena Atletskog kluba «Veteran» iz Zagreba. Iako se gospodin Joško u početku pomalo dvoumio da li da dade intervju za Maratonac, govoreći o tome kako ima podosta mladih nada s kojima treba također razgovarati, ipak ga je Vaš izvjestitelj uspio nagovoriti, jer više je nego vrijedno da se na stranicama našeg lista posveti dužno poštovanje ovoj izuzetnoj sportskoj ličnosti.
-
Kako je započela Vaša karijera, te koliko je
trajala?
-
Moja karijera započela je jako davno; 1948. godine u
splitskom ASK-u do završetka gimnazije, gdje sam nastupao kao junior. Godine
1953. dolazim u Zagreb na studij gdje postajem član A.K. «Dinamo» i sve do
1959. godine nalazim se u tom klubu kao jedan od njegovih najkvalitetnijih
atletičara. Moja najbolja godina bila je 1958. kada sam postigao nekoliko
rekorda na stazama od 800 do 5000 metara, a te iste godine bio sam proglašen i
sportašem Hrvatske.
-
Svojevremeno ste imali 11. rezultat u svijetu na
stazi od 1000 metara. Kada i gdje ste to postigli, koji je rezultat bio, te
ukratko opišite tijek utrke?
-
Nije to bila neka značajna utrka. Odvijala se na
nivou grada Zagreba i bila je uglavnom prisutna domaća konkurencija. Ona nije
obilovala nekim interesantnostima ili pak strategijom, odnosno taktikom. Trčalo
se tada na «šljaci». Kao ilustraciju spomenuo bih da sam na 800 metara imao
prolaz 1:52.5. Konačni rezultat koji sam postigao bio je 2:21.1. Bilo je,
naprosto, nezamislivo da je netko od atletičara s ovih prostora imao tada tako
vrhunski rezultat.
-
Koje ste još discipline trčali?
-
Trčao sam još na 800, 1500, pa sve do 5000 metara. U
ovoj drugospomenutoj disciplini te, 1958. godine sam posebno dominirao. Moje
najbolje vrijeme bilo je 3:43.8. S tim rezultatom moglo se dosta uspješno
kotirati i u Europi. Često sam osvajao prva ili druga mjesta, a na jednoj trci
u tadašnjem DDR-u bio sam drugi iza, tada velikog svjetskog srednjeprugaša i
svjetskog rekordera Jungwirtha. Na jednoj sam, pak, utrci u Škotskoj bio
drugi iza tadašnjeg dvostrukog olimpijskog pobjednika Luksemburžanina Barthela
(nedavno sam čuo da je , nažalost, preminuo). Mogu reći da sam dosta dugo, oko
20 godina, držao rekord Hrvatske u toj disciplini kojega je kasnije srušio
Splićanin Božinović.
-
Da li ste u to vrijeme imali nekog svog idola ili
pak neku misao-vodilju?
-
Posebno sam tada cijenio češku školu atletičara,
koja je u to vrijeme bila jedna od najjačih od svih. Ipak, najveći dojam na
mene je ostavio Šveđanin Günther Hegg, koji je bio svjetski rekorder u
vrijeme Drugog svjetskog rata. Ja sam mu se divio još dok sam bio
srednjoškolac.
-
Dugogodišnji ste član A.K. «Veteran» iz Zagreba. S
obzirom na ovako dug staž možete li povući paralelu između prijašnjeg i
sadašnjeg stanja u klubu?
-
Po završetku aktivne sportske karijere nastavio sam
se rekreativno baviti atletikom. S nekolicinom kolega-trkača osnovao sam, 1974.
godine Atletsko Društvo «Veteran». Interesantno je da je u to vrijeme za
atletiku širom bivše Jugoslavije bilo dosta zanimanja. Mi smo bili prvi takav
klub na ovim prostorima koji se posvetio rekreativnom bavljenju sportom. U
klubu nisu bili samo atletičari, nego svi bivši sportaši. Tada su se počela i
organizirati svjetska i europske prvenstva za veterane. Tako je, nakon nekog
vremena započelo i organiziranje uličnih utrka koji je, po mom mišljenju, jedan
od najjeftinijih tipova promidžbe bavljenja sportom. Nažalost, u posljednjih
desetak godina od kad je Hrvatska postala samostalna, iako je uličnih trka sve
više, za atletiku je sve manje sluha od strane sportskih organizacija i
djelatnika, te naša zemlja nikako da uhvati korak s ostatkom svijeta. To vi
mlađi, koji češće putujete na mnogobrojne svjetske i europske maratone vidite i
sami. Klub se, iz dana u dan, obnavlja novim članovima, ali nažalost, sve više
otpada onih starijih, što mi zaista nije jasno, jer se po tko zna koliko puta
pokazalo da je trčanje korisno za zdravlje.
-
Budući da naš klub uglavnom njeguje dugoprugaško
trčanje, da li ste u životu ikad istrčali neki maraton, te što bi preporučili
onima koji se žele posvetiti ovakvom vidu trčanja?
-
Maraton nikad nisam trčao. Najdulje što sam išao bio
je polumaraton. Mogao sam i maraton, ali ipak, ja sam «rasni» srednjeprugaš.
Svega nekoliko puta sam trčao na 5000 metara, i to kada je trebalo zbog
momčadskog poretka. Pomalo čuvam i svoje noge, jer trčati maraton, pomalo je i
opasno. Ovdje mogu stradati koljena, ligamenti, mišići. Poznato je da dosta
trkača godišnje otrči veliki broj maratona, a to svakako može uzrokovati i
pretreniranost, umor i neželjene povrede. Stoga, poručujem vam, trčite
maratone, ali ne pretjerujte.
-
Po završetku aktivne sportske karijere ostali ste u
atletici te postali članom brojnih atletskih organizacija. Što nam možete
kazati o tome?
-
Bio sam funkcionar u nekoliko klubova, član sam
Izvršnog odbora Zagrebačkog atletskog saveza, što je časna i odgovorna dužnost,
a bio sam i predsjednik istog. Osim toga, bio sam i predsjednik i tajnik A.K.
«Dinamo», a i u A.K. «Veteran» oduvijek imam neka zaduženja. Za svoje djelovanje
dobio sam niz priznanja. Kao što sam već rekao, bio sam sportaš Hrvatske 1958.
godine, a prošle sam godine dobio i priznanje Hrvatskog olimpijskog odbora.
-
Koje bi naše trkače od one starije, a isto tako od
one mlađe generacije mogli izdvojiti, a na Vas su ostavili nešto snažniji dojam
od ostalih?
-
Ja ne bih nikog posebno izdvajao. Kod nas su među
trkačima, da tako kažem, prisutne nekakve kalkulacije. One dosta odmažu
napretku naše atletike; ne doprinose boljim rezultatima. Hoću reći da u nas ima
nekoliko dobrih trkača koji posebno vole kalkulirati, tj. na neku trku dođu, na
neku ne; jednu otrče, pa se pojave tek na petoj i slično. To zaista nije dobro,
jer ako je netko dobar i kvalitetan on bi morao biti prisutan na skoro svim
značajnim trkama.
-
Kao što ste već konstatirali, situacija u našoj
atletici nije baš blistava. Što vi, kao iskusni atletski djelatnik mislite koji
je razlog tome i što bi trebalo učiniti da se situacija poboljša?
-
O tome imam jedno specifično mišljenje. Mislim da
primarni problem nije novac, nego stručni kadar. U nas je svega nekoliko
profesionalaca. Mislim da bi na atletici trebalo posebno poraditi u školama,
gdje bi svaki trener radio s tisuće učenika, te poslije toga, malo po malo,
vršio selekciju zadržavši, dakako, one kvalitetnije i talentiranije. Dakle,
ovdje su jednako važne i kvaliteta i kvantiteta koje ne mogu jedna bez druge.
Nažalost, čuo sam od mnogih trenera kako podosta klinaca jednostavno nema volje
da se bavi nekim sportom.
-
Što bi, za kraj, mogli savjetovati onima koji se
žele baviti sportom, osobito atletikom, a posebno nas interesira, što bi mogli
savjetovati mlađem naraštaju?
-
Roditelji bi od malih nogu trebali odgajati svoju
djecu da više pažnje posvećuju svome tijelu. Lijepo je da se djeca bave i
drugim aktivnostima (glazba, kompjuteri i sl.), ali pažnju treba posvetiti i
tijelu, jer se to u životu kasnije može itekako osvetiti. Kad ljudi dođu u neke
godine, oni koji se nisu bavili nekim sportom osjećaju posljedice štetne po
zdravlje. Ja već imam dosta godina, trčim i dan-danas po svakakvim vremenskim
uvjetima, te bez problema pretrčim desetak kilometara. Kada sam te stvari
pričao svojim kolegama s posla oni naprosto nisu mogli vjerovati, te su mislili
da se šalim. Smatram da za sport treba dosta odricanja; nema «lumpanja»,
alkohola. Kad je čovjek sportski aktivan ima bolji san, apetit; te je otporniji
na svakojake bolesti.
Ove posljednje riječi gospodina Joška Murata više su nego dobar poticaj svakome od nas da se bavi sportom. Između ostalog, kazao je i to, kako trčanje treba predstavljati radost i opuštanje (pritom, kao primjer, spomenuvši našu zagrebačku cross-ligu, gdje se velika većina trkača okuplja s upravo takvim ciljem).
Sretnete li našeg Joška kako trči savskim nasipom, uvjerite sami sebe da je više nego korisno baviti se sportom. Stoga, «Vrijeme je da se krene!»; naslov je poznate pjesme vinkovačkog rock-sastava «Majke». Ako zaista ne krenemo i time ne poradimo na svome tijelu, može biti itekako kasno, a tada će, dobro nam znani «Zašto?» biti beskoristan i suvišan.