U ponedjeljak ujutro nakon sedamnaest sati puta hrvatski maratonci amateri i njihovi pratioci vratili su se s dvadeset i sedmog Berlinskog maratona održanog 10. rujna. I baš ih je dvadesetsedmoro pretrčalo četrdeset i dva kilometra i sto devedeset i pet metara najmasovnijeg europskog maratona.

Ove godine prijavilo se trideset i tri tisuće trkača iz cijelog svijeta, ali u autobusu se pričalo da je brojka narasla i do oko četrdeset tisuća.

Svi su se naši trkači složili kako je atmosfera tijekom trke bila neopisivo lijepa. Predivan sunčani dan, možda malo prtopao za maratonski ukus, nepregledni redovi gledatelja koji bodre šerenu rijeku trkača bez kraja. Pljesak, zviždaljke, glazba s berlinskih balkona, buka limenih poklopaca, desetine glazbenih sastava koji ritmom pomažu tvrdoglavim maratoncima; samba, klasika, afrički bubnjevi, sirtaki, jazz ... bili su berlinski glazbeni dopping, posebno u zadnjim, najtežim kilometrima. Upravo se zbog već tradicionalno posebnog ugođaja Berlinski maraton i zove “jazz maraton”. Da bi im odagnali misli od bolnih mišića, grčeva, posustajanja domaćini su kraj staze parkirali i devet cirkuskih slonova, deve i konje, maratoncima su plesali brojni sastavi atraktivnih plesačica, jednostavno, kako je na povratku rekao Vlado Brezarić iz zagrebačkog “Veterana”: “Nije k’o na Mjesecu - u Berlinu IMA atmosfere”.

Osim AK ”Veterana”, TK “Maraton 95” iz Varaždina i nekoliko trkača koji ne brane klupske boje, najbrojniji dio ekipe sa šahovnicom i natpisom ”Marathonequipe aus Kroatien” na majicama, činili su sportaši iz Atletskog kluba “Žumberak”, Sošice, koji su ekipno i pojedinačno postigli nabolje rezultate. Marija Paulus (“Žumberak”) postigla je vrijeme od 3:18, njen osobni rekord, slijede ju je mlada Labinjanka Natalie Karčić, možda najtiša putnica za Berlin i Dunja Kravos, vesela maratonka pomalo indisponirana desetog rujna. Među šarolikim maratonskim društvom iz Hrvatske najbolje je vrijeme postigao Ivan Stanić (“Žumberak”), ali to se i predviđalo na internim “kladionicama” još od četvrtka. Taj je brzi Istrian iz Tupljaka prošao na 2.39.52, a slijede ga Damir Černić (“Žumberak”) sa 2.47.40 i Robert Schwarz s 2.52. “Nezavisnog kandidata” Schwarza međutim nismo vidjeli tijekom četiri berlinska dana, jer je bio smješten odvojeno od naše grupe kojoj je pak pripadala njegova izabranica Marija Paulus. Tako je Marija, kao uostalom i na sam dan maratona, svakoga jutra ozarena jurila Robertu na koji od punktova najvećeg njemačkog polisa.

Na put se spremila i starija trkačka garda, Jozef Zmazek legenda iz Samobora. Put je organizirao Dragan Janković, inače jedan od malobrojnih hrvatskih triatlonaca, a iako smo točno znali kuda idemo i što nas čeka, vodila nas je putnička agencija “Skitnica” iz Stubice.

Organizacija maratona bila je gotovo besprijekorna. Trebalo je podijeliti tih devedeset tisuća banana i četrdeset pet tisuća jabuka iscrpljenim učesnicima. A tu su još i tuš za svakoga, masaža poslije i tijekom trke, okrijepa, najloni protiv pothlađivanja na staru i na cilju. Svatko je prilikom prolaska kroz cilj obavezno prešao tenisicom preko ploče koja je očitala čip na potplati i čime je trkač upisan u kompjutorsku listu prolaznih vremena. Izvadak iz te liste podizali su naši prije polaska u nedjelju poslijepodne i bilo je svakakvih radosnih komentara : “U svojoj sam dobnoj skupini ispod tisućitog“, rekao je doktor Anastasijević, fizijatar iz Šibenika vidno zadovoljan plasmanom. Njegov je glavni problem inače bio što ga na okrijepi na tridesetom kilometru nije dočekala bočica s izotoničkim napitkom posebno pripravljenim i predanim prije starta organizatoru na “čuvanje”.

Mnogi su se žalili na lošu ponudu na okrijepilištima. Osim vode i čaja, ponekad i vrućeg, organizator nije nudio sportske napitke i spužve za brisanje znoja. Za uspomenu maratonci su dobili samo medalju, a nadali su se višem. U Italiji je, gdje su mnogo puta trčali koji od brojnih maratona, običaj bogato darivati trkače sportskom opremom i suvenirima, dok je Berlinski maraton u tom vidu poprilično “škrt”. No to je bio drugi najmasovniji maraton svih vremena, iza Bostonskog sa trideset i osam tisuća trkača 1998. godine, stoga je doista najvažnije bilo - doći.

“Elita” je uglavnom bila u Sidneyu, pa su izostali svjetski rekordi, no naši su trkaći najbolje znali što to znači istrčati 2. u muškoj ili 2. u ženskoj konkurenciji i sigurno su u mislima na dugotrajnom povratku jurili s pobjednicima. U travnju svi će, najvjerovatnije, na veliki maraton u Parizu. S Berlinom pod nogama.

Sandra Antolić

Dodatak (rezultati naših) MUŠKI:Stanić 2:39, Černić 2:47, Schwarz 2:52, Džomba 3:00, Delaš 3:08, Rakipović 3:14, Romanović 3:20, Smičiklas 3:24, Knezić 3:27, Bernašek 3:39, Svetina 3:46, Janković 3:47, Buban 3:48, Mašić 3:50, Brezarić 3:56, Bošnjak 3:58, Nadenić 4:00, Baranović 4:05, Perković 4:08, Anastasijević 4:09, Puh 4:13, Pale 4:14, Harambašić 4:34, Pasecky 4:41, Kravos 4:46, Dmitrašinović 5:04, ŽENE: Paulus 3:18, Karčić 3:52, Kravos 4:11, Buban 4:42, Rajić 4:46.