Vezano na čazmanska razmišljanja («Mađarski fer-play») želim dati punu podršku i pridružiti se čestitkama Veroniki i Mariji. Kada i ne bi znali njihove sportske i moralne kvalitete (s uključenom tvojom karizmom kojom jamčiš da svjedočiš istinu), bodu oči dva podatka koji govore o njihovoj formi: negativ-split u Vigaranu (Veronika), i dan prije 1:26 Velika Gorica (Marija).

Ali tu se evo nadovezuju i neka nova pitanja:

1. Zar smo mi tak bogata zemlja da se za pretplaćene lovce na nagrade razbacujemo tolikim novcem? Daleko od toga da sam ksenofob; sjao bih od sreće da ima što više stranaca (a i nas domaćih....), pa da bude par stotina, ili pak par tisuća, umjesto šezdesetak prispjelih na cilj.... Ali mislim da je u našim uvjetima jedna velika bedastoća organizatora nagrađivati pobjednike tolikim novčanim iznosima. Tim više, jer dolaze isključivo zbog toga. Ako im se toliko sviđa trčati po Lijepoj našoj, zašto ih ponekad ne bi mogli susresti u Krašiću, Stubici, Mihanoviću....  Zar dio tog ipak pozamašnog iznosa ne bi bio bolje utrošen u npr. animiranju trčanja školske djece, organizaciju pokojeg krosa ili cestovne trke djece. Uostalom, možda ne bi bilo loše konzultirati gosp. Kožara, utemeljitelja trke: s kojim se motivom prije 27 godina uputio  s dvojicom prijatelja od zagrebačkog do čazmanskog kaptola?

2. A sada nešto o vožnji: I ptice na grani cvrkuću da Volarević se vozi. Pa zar mu se onda ipak treba dodijeliti nagrada (plasman, medalja, diploma…)? To je za mene prostituiranje ove časne i izazovne trke. Navodno, nešto je mutno i s dečkom s startnim brojem 65. Bilo bi dobro provjeriti i dokumentirati njegova maratonska, ili supermaratonska dostignuća. Navodno je bio prestignut dvadesetak kilometara prije cilja (u šepajućem stanju), a potom osvanuo na ciljnoj listi s više od dvadesetak minuta prednosti..... I kaj sad?? Kaj ne damo dosta štofa Mađarima....?

3. Na kraju o dva istinska junaka 27. Čazme:

- Josip Đunđek - (1924) - 6:53:54. Očito je svjetska klasa. Šteta da ga se ne iskoristi, (na njegovu osobnu korist i slavu, ali i promociju Hrvatske). Tim više kaj je čovjek izuzetno skroman ......???

- Josip Nadenić - (1933) - 6:04:47. Čovjek je na 40 i nekojem kilometru pao i ozlijeđene glave i tijela do kraja trčal (još i s takvim žuljem kakav nisam u životu videl....). A došel je (i po noći otišel) autobusom iz Pule... Iz ciste ljubavi..

     Ova dvojica su zaslužila prve nagrade !!!!

Zdenko Svetina