GRCH!?

Mjesto radnje: Ironman, Nagyatad, 27.08.2000.

Subjekti: Šikic Mario Stjepan (IRONPOP), Krsinić Frano, Jurlin Krešo

Prvi dojam: «K'o da smo u Koreji» - veli Šikić. Tu i tamo netko zna njemački, a engleski rijetko. Na prijavama veli otprilike "njemkizonokepeti TASKA" i daje nam torbu s kapom, brojem i ostalim. Na pre-race brifingu opet mađarski, pa smo pokušali nešto shvatit gledajući simultani prijevod za gluhonijeme. Inače, oko 190 natjecatelja + 50-ak štafeta. Odlična organizacija, baklje, razglas, vatromet, dosta volontera i publike. Jeftino!! 35 DEM, kao za nas. Spavali smo naravno nikako, buđenje u pol 5, start u pol 8, prije toga malo spike s dvojicom iz SRJ. Glavno da razumiju hrvatski!

Plivanje u nekoj šoderici, teško je reći je li pravokutno, osmice ili što već, ali u sjećanju ostaje neki uski prolaz s crnim muljem koji je horda triatlonaca naravno dobro uskovitlala. Bljak! Šikić i ja izlazimo iz vode malo iza 1:00, a Frano oko 1:20. Početak bicikla je vrlo čudan osjećaj jer bi htio vozit 40 km/h, a ne smiješ jer je to duuuga utrka. Prvih 100 km je zato čisti užitak, gledaš okolinu, jedeš, piješ. Ali potom se vidi tko je radio duge treninge a tko nije. Ja nisam! Nakon 130 km počinju veliki problemi. Teške noge, bolne ruke, otpadaju leđa i vrat. Prosjek ubrzano pada s 32 prema 29.5 na kraju. A staza je bila dulja za "samo" 3 km. Nakon 180 tih 3 je kao 30 u normalnim uvjetima! Šikić je, naravno, izveo predstavu na biciklu i s prosjekom 36+ sišao s njega ukupno šesti! Frano se držao odlično, te u svom poznatom stilu tih 180 izvozio brzinom kao i na sprint triatlonu, za oko 7 sati. Hmm. Time limit je daleko iza nas.

Od brojnih čudnih misli na biciklu izdvajam dvije: a) "da bar hoće guma puknuti da se malo odmorim" b) "jedva čekam maraton, da se riješim glupog bicikla". U drugoj tranziciji zaključujem da u takvom stanju neću završiti utrku, te se prepuštam izvrsnoj masaži, nakon čega počinjem trčati kao da ima do cilja 5 km. Ubrzo se prisjećam gdje sam i lovim planirani ritam 4 minuta trčanja, minuta hodanja. Nakon 10 km hodanje se udvostručuje, ali i dalje to ide dosta dobro, pa polovicu staze prolazim za 2:10. Potom (prema planu) ne gledam na sat, nego puštam noge kako ih volja. U praksi to znači vise hodanja nego trčanja. Konačno približava se magična brojka 30km, nakon koje će kao biti lagano, jer, poučen iskustvima drugih, ni ne pomišljam dalje trčati. Ali, iznenađenje je maksimalno, jer ne da nije lagano, nego je užasno. Teško, sporo, bolno, svaki kilometar sve je dulji. Čujem, Šikić ulazi u cilj, s osobnim rekordom, ispod 10:30, unatoč duljoj stazi. Bravo! Uh, treba još dvaput proći krug koji sam prošao već 4 puta, a za to će trebati (po proračunu) još vise od 2 sata. Užas! U normalnim uvjetima normalan čovjek bi odustao. Ali ovo je IM i ništa nije normalno.

Klinci na okrjepama su fantastični, natječu se tko će ti dati "dinje" (lubenice), "choko" i "kolach" (ne treba prijevod). No, prije iduće utrke valjalo bi naučiti kako se kaže obična i gazirana voda... Sudionici su podijeljeni u 2 grupe. U prvoj su oni koji samo gledaju pred sebe i misle si Bog zna što, a u drugoj (većoj) se smiju, pozdravljaju, potiču ("hojra"). Potom se dešava nešto što će mi razvedriti dan. Sjedim pored staze i masiram listove, a prolazi jedan iz druge grupe i govori otprilike "haromgerenjiizem GRCH?" Odgovaram: Aha, grch! Mislim, možda čovjek zna štogod hrvatski pa provjeravam s još dvojicom koji me nešto pitaju, pokazujući im nogu ponavljam tu čudnu riječ. Razumiju (ponavljaju), klimaju glavom, savjetuju masažu. Ha, tu riječ su nam valjda ostavili Turci, umorni od svojih pohoda ovim krajevima! Inače, bilo je nekoliko ljudi koji su kraj ceste boravili i dulje nego je potrebno za masažu, tj. ležali potpuno iscrpljeni. Idemo dalje, prema okretu zadnjeg kruga, stilom Charlie Chaplina. Frano trči bez prekida i pomalo me dostiže. Teško mu je, ali on ide i ide. Prilaze prateći biciklisti i diskretno pitaju koji mi je krug, valjda da vide treba li pripremiti nosila. Ne, ne, ovo je zadnji krug, pustite me na miru, ima na stazi dosta pacijenata za vas.

Na 40-om kilometru ulazim u tzv. "kukavičju zonu", kad shvaćaš da je kraj blizu i poprimiš euforični izgled luđaka iz filma "Let iznad ..." Snaga i volja se vraćaju, tko zna otkud. Brzo hodanje, jogging, trčanje, sprint... Neopisiv je to osjećaj. Baklje, razglas, hrpa ljudi, vijenac, slikanje. Oba cilja su ostvarena, završio ispod 13 sati. Par minuta poslije stiže Frano. Nabrzinu masaža, drhtavica, po auto pa doma. Puno je sati, dug je put. Ako netko čitajući dobije volju za IRONMAN, treba znati i da je poslije trke svjetski problem stisnuti kuplung, izaći iz auta, hodati, sjediti, spavati...

Krešo Jurlin (Triatlon Klub «Zagreb»)