Pred tebom je mlada , vlovi je!
Dugo godina trčkaram po Jarunu radi vlastitog
zadovoljstva. Počeo sam to još u vrijeme
kada se mislilo da s onima koji
trče iz čistog mira nešto nije u redu. Uostalom i sada mi se događa da me, dok
trčim kroz moju četvrt do savskog nasipa, susjedi zaustavljaju i pitaju zbog čega trčim. Suglasni su s time da je
to dobro i da bi i oni s time trebali početi, no takav razgovor obično završava
s rečenicom:
- Ipak, znate, ljudi misle da ste vi
ludi.
Tijekom mog trčanja na Jarunu sreo sam mnoge
zanimljive ljude. Našu poznatu legendu Ivana Stareka koji je iz svoje kućice u
Trakošćanskoj trčao do nasipa. Sa sobom je često nosio kožnatu torbu,
vjerojatno sa okrijepom, koju je prije ozbiljnog trčanja bacao negdje u žbunje
kako bi je poslije uzeo. Sretao sam i Mehu Hadžisejdića, još dok je aktivan. On je blagonaklono gledao na nas
joggere. Predlagao mi je da svoj trening malo obogatim s fartlekom a pozivao me
i da se uključim u trke koje su se u to vrijeme ogranizirale.
No, na svoju prvu trku krenuo
sam tek prije dvije godine. Bila je to ona u Krašiću, upravo u vrijeme kada je
kardinal Alojzije Stepinac proglašen blaženim. Svečanosti u Krašiću trajale su
nekoliko dana, obnovljena je crkva a priređena je, eto i „Trka dolinom kardinala“
po drugi put. Imao sam priličnu tremu a
cilj koji sam sebi postavio bio je jednostavan - ne biti zadnji. Malo mi je
laknulo kada sam među gomilom trkača vidio neke koje sam znao s Jaruna i za
koje sam pretpostavljao da su slabiji od mene.
Što da pričam. Bilo je teško.
Zvizdan je zapekao a pri tome nisam znao je li teže na uzbrdici ili nizbrdici.
Uz stazu u klijetima mještani su nas sa
zanimanjem promatrali, hladeći se gemištima. Jedan od njih je ocjenio da mi je
potrebna okrijepa pa mi je ponudio čašu gemišta, rekavši:
- Odmori malo. Kuda ti se žuri?
Žurilo mi se na cilj. Plan sam
ostvario. Vrijeme je bilo joggersko, 2 sata i 18 minuta ali zadnji nisam bio.
Nakon toga, sljedile su druge
trke. Ipak, najteža mi je bila ona u Gornjoj Stubici. Na nju sam krenuo nakon
što smo prethodne večeri nešto slavili. Pri tom slavlju čuvao sam se, popio sam
tek nekoliko čaša, no, na tim zagorskim bregima ipak sam ih itekako osjetio.
Čudio sam se zbog čega je staza tako postavljena da se stalni ide uz brdo i nije
mi bilo jasno kako smo se ipak uspjeli vratiti na isto mjesto s kojeg smo
krenuli.
Moram reći da sam i ovom
prilikom imao potporu seljana. Jedna bakica mi je doviknula, pokazujući na
trkačicu koja je odmicala ispred mene:
- Daj, pred tebom je mlada. Vlovi
je!
Pokušao sa, ali nisam uspio.
Naravno, svoj najveći uspjeh
smatram to što sam prošle godine istrčao, nakon dugogodišnje joggerske
karijere, svoj prvi maraton. Plan mi je
bio da do cilja dođem na nogama. Stigao sam za 4 sata i trideset minuta. Moram
reći da sam se čuvao tako da ove godine planiram trku ispod četiri sata.
Živi bili pa vidjeli.