Djevojka iz oglasa
Spadam u kategoriju ljudi
koja nikada ne čita novinske priloge s oglasima. Te stranice mogu mi poslužiti
isključivo za pranje prozora ili da nad njima gulim krumpire. Druga krajnost su
ljudi koji pasionirano čitaju oglase. Razlozi za to mogu biti svakojaki:
stvarna potreba za nekom nekretninom, uslugom, instrukcijama, poslom.
No, primarno sam mislio na onu grupaciju koja ima neodoljiv poriv da kroz
oglase pronikne u tuđe živote, nadaju se da kroz oglas mogu ući u sudbine
sugrađana ili sunarodnjaka, postati njihov integralni dio (možda u potrazi za
tuđom nesrećom kao utjehom, a možda se radi o čistoj radoznalosti
karakterističnoj za ljudski rod).
Ima u tome i određena doza voajerizma, svakako, ali valjda je jednostavnije
u sigurnosti doma pustiti maštu na volju nego se šuljati po mračnim uličicama i
viriti kroz osvijetljene prozore u prizemlju, ne bi li se uhvatio djelić tuđe
svakodnevnice (bračna svađa, bogata obiteljska trpeza, kvantiteta darova pod
borom ili možda presvlačenje domaćice prije lijeganja u postelju. No dobro, svi
se mi nadamo da smo potpuno izolirani i sigurni u svojim domovima i smještamo
takve likove u “Twin Peaks”, a ne u svoje susjedstvo u civiliziranoj i
kulturnoj metropoli kakva Zagreb pretendira da bude.
A
u oglasima čovjek doista pronalazi ljudske sudbine sažete u jednoj ili dvije
rečenice. Recimo, priča o nesretnoj ljubavi “prodaje se neupotrijebljena vjenčanica”.
Ili, priča česta u našoj sredini “prodaje se bunda i antikni namještaj”, priča
o propadanju građanske klase kojoj u Hrvatskoj prijeti sudbina ptice Dodo,
ili, još bolje, sredozemne medvjedice.
Sretna je okolnost što su protagonisti tih priča (za čitača) ljudi bez
imena i lica, uvijek postoji utjeha da se drame odvijaju daleko od nas, ljudima
koje ne poznamo i ne želimo poznavati (makar, htio ne htio priznati, ponekad u
kakvom “flashu” mjesta tih duhova zauzimamo mi sami ili naši poznanici i
prijatelji).
Najdraža ne pripada niti
jednoj prije spomenutoj kategoriji. Ponekad pročita oglase, tek tako, da joj prođe
vrijeme. Prošlu subotu me upozorila na slijedeći tekst: ”Atletičarka, 22 godine,
reprezentativka, traži posao u fitness klubu”.
Koliko godina treniranja,
po kiši, žezi, blatu, snijegu. Koliko žrtvovanja dok je generacija pila po
kafićima, plesala po disko klubovima, odlazila na more ili skijanje. Koliko
neostvarenih ljubavi, momci u pravilu nemaju razumijevanja za ženski sport. A
zbog čega? Je li se isplatilo, je li stigla bilo kakva satisfakcija – moralna,
materijalna, emotivna?
I zapravo se nadam da sam sve krivo konstruirao, da je priča totalno
drukčija. Djevojko, tko si da si, želim ti puno sreće u sportskoj karijeri i
pronalaženju posla.
Stalni kolumnist
sportske rubrike
Jutarnjeg lista