NAJVAŽNIJA JE SVEČANA LOŽA

Gdje se u kameni kolos "upuca " stravičnih 150 milijuna maraka, a atletičari i

gledatelji se -- prvi put u zagrebačkoj povijesti -- tjeraju s najstarije atletske staze

u gradu, sreće ne može biti.

Piše ViIko LUNCER

U nedjelju odoh na Zagrebački maraton, kao gledatelj. Na stadion u Maksimiru. mjesto starta i cilia. Na glavnim vratima stadiona zaustavlja me mladić u žutoj vjetrovki s natpisom "Tigar - Cikatić" :

- A vi, gospodine, kamo?

- Na maraton. Kao gledatelj.

- Gospodine, ali ja vas ne smijem pustiti. Meni su tako rekli.

- Dobro, a gdje je cilj?

- Ovdje, no alletskoj stazi.

-A vi me ne smijete pustiti?

Ne, ne smijem. Molim vas da me razumijete...

- Da, da , ja vas jako dobro razumijem. Vama su tako rekli. Ne znate zašto me ne smijete pustiti?

- Ne. gospodine, te znam.

Okrenuh se. Iza mene stoji još stariji, uredno odjeveni gospodin. I on bi htio na maraton:

- Ni mene nije pustio. Al!, gospodine, zar vas to čudi? Pa ovaj je stadion sada privatno v!asništvo Franje Tuđmana.

- Da, valjda - rekoh i pođoh u šetnju maksimirskom šumom.

Kasnije, kada sam se na kraju drugim putovima ipak nekako uspio "probiti" do atletske staze(Canjuga i Novosel još je nisu devastirali do kraja) reče mi stari prijatelj, slavni atletski prvak i rekorder Joško Murat:

-Sjećaš se kako nas je u prošlosti tjerao s travnjaka stacliona stari upravitelj gospon Paulić i drugi nakon njega: "Nemojte dečki po travi, bute je uništili, nije trava za vas'". A mi smo trčali bosonogi ili u papučama, bez krampona. Dobro, tjerali su nas s trave,

ali nikad s atletske staze, ona je uvijek pripadala nama. Danas mi se prvi put u životu dogodilo da me ne puštaju na "moj " stadion. Pa, dobro, čiji je ovaj objekt, stvarno? Gradski? Iii zaista "privatni ", sagrađen za jednog čovjeka i njegovu svitu? U srcu Zagreba, u našem Maksimiru. Strašno!

Tako zbore i drugi, svjesni da je atletika u Maksimiru postala nepožeIjna i da se odavde treba maknuti, što prije to bolje. I glavni organizator maratona, atletski djelatnik i vjerni čIan HDZ-a Boris Stepinac, čovjek kojemu je atletika I te kako na srcu, ne može prikriti razočaranje:

Ovo je zagrebački, gradski maraton i dogodine ćemo start i cilj imati na Trgu bana Jelačića, svidjelo se nekome ili ne.

Prvi put sam unutar "utrobe" novog stadiona. Golemo, kameno zdanje, nekako bez srca i duše, hladno. Ništa od ranije, dobro poznate atmosfere. Maksimirska šuma sa stadiona se više ne vidi i i ne nasIućuje . Nema onih čuvenih zračnih strujanja, blagodati perivoja s njegovim stoljetnim krošnjama, jezerima, puteljcima. Na sjeveru se koči golemi natpis: "Dok je srca bit će i Kroatije . Glavno da je proširena svečana loža, do divovskih dimenzija. Važnija je svečana Ioža od atletske staze i Maksimira. lznos se penje iznad 150 milijuna njemačkih maraka. Pijani milijunaši posred teške društvene i gospodarske krize. Nedavno pjesnik i nekadašnji politički emigrant Boris Maruna reče kako nikada ni jedna vlast nije opIjačkala Hrvatsku i Hrvate, kao ova, od 1990. do danas. Svaka sila za vremena. Zar je zaista moralo biti baš tako, zar smo morali proći i kroz svu tu bijedu i sramotu?

Zagrebački maraton je inače skrornna priredba, za relativno male novce bolje od toga ne može. Promidžba maratona gotovo nikakva. Interes za trku u gradu ispod svakog očekivanja. Divim se Ijudima poput Borisa Stepinca, Milana Oreškovića, Joška Murata i ostalih atletskih zanesenjaka koji se toliko trude,žeIe i nastoje, a uglavnom ne smiju ni "pisnuti" , da nebi stigli na kakav spisak "unutarnjih neprijatelja, jaInuša i tuđih plaćenika" . U takvoj su situaciji i mrvice dobre, samo da se tradicija ne ugasi. ne nestane do kraja.

Dobro je onda kada pobjednik Rus Aleksej Belosludtsev pretrči dionicu za dva sata, 21 minutu I 25 sekundi, kao nekada Franjo Mihalic i Franjo Škrinjar. Čak minutu sporije od pobjednice maratona u Berlinu Kenijke Tegle Loroupe, all takve su usporedbe ionako besmislene, jer kako i inače usporediti Zagreb i Berlin? Najbolji Hrvat Ivica Škopac 11 minuta iza male Kenijke, prvakinje svijeta... Daleko je Kenija.

Organizatori su u Zagreb pozvali I Slovenca Mirka Vindiša, višestrukog ranijeg pobjednika i stvarno iskrenog prijatelja:

- Do, konkurencija je s!aba, što se može. Nekako nema ni prave maratonske atmosfere. Bolje je čak i u Radencima, kod nas, gdje trke traja od ranog jutra do poslijepodnevnih soti Trče svi: djeca, školarci, invalidi, pravi trkači, a cijelo se mjesto sjati na ciliu. U Radencima je prava pučka svečanost. Jako volim Zagreb, kao što sam nekada volio Kumrovec i"Partizanski marš , a!! ovdje treba nešto promijeniti ili će se priredba ugasiti.

Kada sam već kod Vindiša i Slovenije, Velenje će uskoro prirediti prvenstvo Europe u krosu. Veliko je priznanje rudarskom gradu u Šaleškoj dolini, poznatom pa izvrsnim atletskim natjecanjima. kandidirala je I naša Pula, ali je Velenje prevagnulo i dobilo nominaciju. Slovenac Janez Aljančić ponovno je izabran u 13-člano Vijećee Europskog atletskog saveza, s 37 glasova, drugim najvećim zbrojem izmedu svih kandidata. lz Hrvatske nikoga. Otkako se Luciano Sušanj povukao iz Savjeta EAA, a Artur Takač iz Savjeta IAAF-a, Hrvatska vile nema nikoga u vrhunskim svjetskim atletskim tijelima.

Pričao mi je nedavno Takač:

- Men! to nije drago, ali što mogu. Hrvatska nije ni imala kandidata, ni jednog istaknutog, a svijetu poznatog atletskog funkcionara. Takav se ug!ed ne stiče lako, treba prolili mnogo truda i znoja, i uvijek nekako biti prisutan. Istaknuo bih kandidaturu iz Hrvatske, da sam imao koga.

Ne želim da ovaj jesenji članak ispadne suviše sumoran, mračan. All sve je uzročno povezano: gdje se u kameni kolos "upuca stravičnih 150 milijuna maraka, a atletičari i gledatelji se - prvi put u zagrebačkoj sportskoj povijesti - tjeraju s najstarije atletske staze u gradu, sreće ne mole biti. Nema sreće gdje je središte svega svečana loža, pa makar u njoj sjedili i Zeus i Cezar osobno. Zagreb je grad velike sportske tradicije i kulture, jol iz vremena Ise Kršnjavija, Franje Bučara I Hinka Wurtha. All ni malo Wurthovo poprsje više ne stoji na svom mjestu. "Zameo" ga vjetar. Na tom stadionu smije stajati samo još jedan jedini spomenik, kip, pa mogućnosti u prirodnoj veličini. I svi pripuzi I prišipetlje uz spomenik, nisko, u njegovom podnožju.

Svaka sila za vremena.