|
Priča o maratonu
Bitka koja je promijenila
povijest
Mjesto
i vrijeme zbivanja
Prva dva desetljeća petoga stoljeća prije Krista obilježena
su jednom od velikih prekretnica u svjetskoj povijesti. Bilo je to vrijeme
grčko-perzijskih ratova. Moćno se perzijsko carstvo 546. godine prije
Krista proširilo iz Azije do Egipta i onih krajeva koji su na današnjem
području Turske. Ovo je veliko carstvo izgradilo prvi Sueski kanal koji
je povezivao Sredozemno more sa Crvenim morem.
Grčka se pak, s druge strane, sastojala od razbacanih
neovisnih gradova-država. (tzv. polis) Ti su rani gradovi-države
širili demokratske ideje koje dosižu i do današnjih dana. Atena je na
koncu postala najveći i najbogatiji polis. Drugi grčki polis, Sparta,
nije bio toliko sklon demokraciji. Ovaj je polis zadržao svoje kraljeve
i konzervativno, vojnički ustrojeno društveno uređenje, utemeljeno na
stezi i ratničkom umijeću.
Grčko-perzijski
ratovi
Perzijsko se carstvo tijekom niza godina proširilo
sve do Sredozemnog mora. U tim su kretanjima pokoreni neki dijelovi Grčke.
Jonija je bila jedna takva pokrajina. Poslije mnogo godina ti su se stanovnici
pokušali pobuniti protiv Perzijanaca, ali je ustanike satrla moćna perzijska
vojska. Negdje 490. prije Krista perzijska je vojska bila spremna na daljnje
proširenje teritorija prema Europi. Velike su perzijske snage pristale
izvan Atene kod Maratonskog polja i spremile se za napad.
Filipidesova
uloga
Atenjani, brojčano daleko slabiji, očajnički su vapili
za spartanskom vojnom pomoći kako bi odbili napad. Vremena nije bilo mnogo,
te su atenski generali poslali Fidipidesa (ili Filipidesa), profesionalnog
trkača da otrči u Spartu moliti za pomoć. Put od preko 220 kilometara
bio je brdovit i surov. Fidipides je trčao oko 36 sati.
Sparta se složila da pomogne, ali su rekli, u skladu
s religijskim propisima, da neće doći do polja sve dok mjesec ne bude
pun. Takvo bi čekanje prepustilo Atenjane da se sami bore s Perzijancima.
Fidipides je trčao natrag (još jednom, više od 220 kilometara!)1
da javi vijest koja će donijeti razočaranje. U međuvremenu je mala atenska
vojska (uključujući i Fidipidesa) pješačila do Maratonskog polja da se
pripravi za bitku.
Maratonska
bitka
Odnos Atenjana i Perzijanaca bio je 1:4, no oni su
se ipak upustili u iznenađujući napad koji je izgledao jednakim samoubojstvu.
No na koncu dana, 6400 perzijskih mrtvih tijela ležalo je na bojnom polju,
dok je poginulo tek 192 Atenjana. Preostali su se Perzijanci uputili na
more i zaplovili južno, prema Ateni, nadajući se napasti grad prije nego
bi atenska vojska mogla ponovo ondje zauzeti položaje.
Fidipidesu je ponovo zapovjeđeno da otrči u Atenu (udaljenu
42 kilometra), donese vijest o pobjedi, te upozori građane na dolazak
perzijskih brodova. Unatoč umoru od trčanja u Spartu i natrag, te borbe
čitavo jutro noseći težak oklop, Fidipides je odgovorio na izazov. Prešavši
granice ljudske izdržljivosti, dotrčao je do Atene za koja tri sata, predao
poruku i nedugo nakon toga umro od iscrpljenosti.
Sparta i ostali grčki polisi konačno su stigli upomoć
Atenjanima i na koncu uspjeli odbiti perzijski pokušaj pokoravanja Grčke.
Završni
komentar i početak olimpijskih maratonskih utrka
Grčka pobjeda obilježena je kao jedan od presudnih
događaja u svjetskoj povijesti, jer je odbila najezdu s Istoka (Perzijance)
i spriječila ih u porobljavanju Europe. Ta je pobjeda Grcima dala nevjerojatno
samopouzdanje, njihovo državno uređenje i vlastitu kulturu. U naredna
dva stoljeća grčka se kultura proširila kroz veći dio poznatog svijeta.
Ona je učinila Europu mogućom, te za civilizaciju izborila mogućnost za
razvoj vlastita gospodarskog života.
Suvremeni, u Europi utemeljeni narodi, koje pronalazimo
u Sjedinjenim Državama i u Kanadi mogu razmatrati početak vlastita razvoja,
neprekinutim nizom povijesnih događanja, sve do pobjede kod Maratona.
Mnogo stoljeća kasnije, suvremene Olimpijske igre uvode
maratonsku utrku (40 000 metara). Pobjednik je bio Spiridon Louis,
grčki poštar iz sela Marusi, te veteran nekolicine dugih vojnih marševa.
Pretrčano mu je vrijeme iznosilo 2 sata, 58 minuta i 50 sekundi za 40
kilometara, (prosječno oko 4 minute 28 sekundi po kilometru).2
1908, na Olimpijskim igrama u Londonu, duljina maratonske
utrke promijenjena je 26 milja; razdaljina koja je izmjerena od Windsor
Castle-a do White City stadiona, te je na koncu dodano 385 jardi (26.2
milje ili 42.195 km.) kako bi trka mogla završiti ispred kraljevske lože
kralja Edwarda VII. Poslije 16 godina iznimno gorljivih rasprava, te 26.2
milje, prihvaćene su 1924. na Olimpijskim igrama u Parizu, kao službena
duljina maratonske utrke.
Preuzeo s Interneta i preveo: Dražen.
1 Ovomu bi i Zdenko Svetina pozavidio!
2 Emil Gluhak bi ga odral definitivno.
|