STALA JE ČEŠKA LOKOMOTIVA

Piše - Janko

Sredinom studenog kratka vijest pojavila se u svim dnevnim informativnim listovima diljem svijeta - «Veliki češki trkač Emil Zatopek dovezen je u bolnicu. U kritičnom je stanju i nalazi se u odjelu za intenzivnu njegu. Srčani udar kojeg je Emil preživio prije 20-ak dana nije prošao bez posljedica». Njegova supruga Dana dala je sljedeću izjavu - «Uopće ne odgovara na pitanja i ne registrira me. Oči su mu zatvorene i mislim da nema šanse da ga se probudi iz duboke kome. Unatoč tome, njegovo srce još uvijek radi neobično dobro.»

U zadnjih nekoliko godina sam pisao u Maratoncu serijal o svim dosadašnjim svjetskim trkačkim rekorderima (od 800 metara do maratona). Najsnažniji dojam od svih njih ostavio je na mene upravo Emil Zatopek, kojeg uz «letećeg Finca» Paavoa Nurmija, smatram najvećim dugoprugašem prošlog stoljeća. No, osim neshvatljivih rekorda i pobjeda, Emil je iza sebe ostavio i neobično lijepu ljudsku priču o životu, ljubavi, prijateljstvu i pobjedi sportskog duha. Stoga, smatram svojom dužnošću da malo približim hrvatskoj trkačkoj populaciji lik Emila Zatopeka, kako bi uspomena na ovog velikog čovjeka potrajala što duže i s većim sjajem davala inspiraciju novim generacijama.

Zatopek je po prvi puta privukao pažnju atletske javnosti odmah po završetku drugog svjetskog rata. Tada je, kao redov u češkoj vojsci, sjeo u svom Pragu na bicikl i odvezao se do Berlina (cca 500 km) na tadašnji Allied Occupation Forces Meet (vojni miting okupacijskih snaga) i pobijedio u trci na 5000m. Sljedeće godine već je nastupio na atletskom prvenstvu Europe i zauzeo peto mjesto u istoj disciplini. Nakon te trke dolazi do jedne od najvećih sportskih dominacija uopće. U sljedećih 8 godina Emil Zatopek postaje gotovo nepobjediv na trkama na 5000m i 10,000m, a u periodu od 1949-1952 postiže 69 pobjeda za redom na tim distancama. Tokom svoje 17-godišnje atletske karijere čak 18 puta je postavljao razne svjetske rekorde (5km, 10km, 20km, 30km, 10 milja, trčanje na 1 sat), prvi je srušio dvije vremenske barijere (28 minuta na 6 milja i 29 minuta na 10km), osvojio četiri zlatne olimpijske medalje.

Emil se rodio 19.09.1922.g. u malom mjestu Koprivnice, u sjevernom dijelu češke pokrajine Moravske. U svojoj ranoj mladosti radio je u tvornici cipela Bata u obližnjem gradu Zlinu. Tu počinje trčkarati i po prvi put nastupa na jednoj uličnoj trci i zauzima drugo mjesto. «Nisam bio posebno talentiran za trčanje, i nikada nisam mislio da ću dogurati tako daleko», skromno je priznao Zatopek po završetku svoje karijere. Njegovi roditelji su se čak izrazito protivili njegovom trkačkom entuzijazmu, a njegov otac, po zanimanju stolar, često mu je govorio - «Rad u vrtu je sasvim dovoljna tjelovježba za radnog čovjeka». U tim ratnim godinama, kada je Češka bila pod okupacijom Njemačke, bavljenje sportom je bilo i opasno, jer je na snazi bila zabrana okupljanja bilo kakve vrste. Unatoč svemu tome, mladi Emil je nalazio vremena i načina za trening, i 1941.g. dogurao je do relativno prosječnog rezultata na 1500m – 4:20. Napredak je bio spor i nije dao naslutiti veliki Zatopekov potencijal. Pred kraj rata, 1944.g. došlo je ipak do osjetnog rezultatskog poboljšanja. Postavio je nove nacionalne rekorde Češke na 2000m, 3000m i 5000m. Iako je oslobodilačka sovjetska vojska neprekidno bombardirala Zlin a Njemačka dugo pružala uzaludan otpor upravo u tom dijelu Moravske, Emil nije propuštao treninge, već je i dalje vrijednim radom polako i uporno napredovao.

Nakon rata je doslovno rezultatski eksplodirao. Na svom prvom velikom međunarodnom nastupu, na atletskom prvenstvu Europe, održanom u Oslu 1946.g. zauzima peto mjesto na 5000m. «U Oslu sam naučio kako treba taktički trčati i kako sačuvati dovoljno snage za odlučujući finiš» - osvježio je svoje uspomene na taj događaj Emil. Sljedeće godine otrčao je osmi rezultat svih vremena na 3000m. Njegov naknadi komentar - «Čak i tada, još uvijek nisam mislio da mogu postati olimpijski pobjednik».

Na svojoj prvoj Olimpijadi 1948.g. u Londonu bio je smješten u olimpijskom selu Uxbridgeu, gdje je trenirao u tišini, a predvečer bi se opuštao svirajući gitaru. Češko atletsko rukovodstvo je odbilo njegov zahtjev da sudjeluje na ceremoniji otvaranja igara, jer je trka na 10,000m bila na programu već sljedeći dan. Nezadovoljan odgovorom, Zatopek se prije svečanog mimohoda pomiješao sa olimpijcima iz Danske i s njima ušao u stadion, nakon čega se pridružio svojim sunarodnjacima, a rukovodstvu dobacio – «Sad me ne možete vratiti u selo, Kralj vas gleda s tribina.» U finalnoj trci na 10,000m glavni konkurent mu je bio trenutni svjetski rekorder u toj disciplini – Finac Viljo Heino. Emil je sa svojim trenerom razradio sljedeću taktiku – trčati krugove po 71 sekundu, pa tko izdrži. Signalizaciju su odrađivali na sljedeći način: ako je tempo prebrz trener diže bijelu majicu, ako je prespor onda crvenu, a ako je dobar onda nijednu! Nakon 7 krugova trener je podigao crvenu majicu i Zatopek je jurnuo. Heino je odmah reagirao i «legao mu na kičmu», prateći ga još 10 krugova, nakon čega je počeo padati u ritmu. Zatopek je pobijedio s velikom prednošću, popravivši s rezultatom 29:59.6 olimpijski rekord. Prosjek po krugu je iznosio 72 sekunde. U drugom svom nastupu na londonskoj olimpijadi Emil je u disciplini 5000m imao za protivnike Belgijanca Gastona Reiffa i Nizozemca Wima Slijkhuisa. Trku su riješili u zadnjem krugu, a pobijedio je Reiff za samo 0.2 sekunde ispred Zatopeka. To je bio jedan od rijetkih njegovih poraza, nakon kojeg je uslijedio dugogodišnji niz nepobijeđenosti.

Još jedan događaj neposredno prije olimpijade u Londonu direktno je utjecao na sportsku i životnu karijeru Emila Zatopeka. Naime, na jednom atletskom mitingu u Češkoj atletičarka Dana Ingrova je postavila rekord u bacanju koplja. Novinari su zamolili Emila da pozira pored Dane, što je on s oduševljenjem prihvatio. Vrlo brzo su zaključili da je i sudbina uplela svoje prste u to, jer su rođeni istog dana iste godine! Buknula je ljubav čiji plamen nikada nije ugašen. Oženili su se već nakon dva mjeseca, naravno, na svoj zajednički rođendan. Dana je često pomagala Emilu u nekonvencionalnom pristupu treninzima. Zatopek je nerijetko umjesto treninga snage trčao noseći Danu na ramenima, ili bi trčao u teškim vojničkim čizmama. Bračni par Zatopek nije mogao imati djece, međutim, ta činjenica ih je još više zbližila u zajedničkoj nevolji. Zadnjih godina Emil se često žalio na svoje zdravlje i nemoć - «Lijen sam. Dana obavlja sve kućanske poslove». Znao je dodati i to, kako je nova, modernija tehnologija treniranja poboljšala svjetski rezultat za više od minute u odnosu na njegovih 13:57 na 5000m. «U današnje vrijeme ja nikada ne bih postao olimpijski pobjednik» - iskreno i skromno bi rekao Zatopek.

Međutim, u svoje vrijeme, Emil je bio revolucionar. Često bi sam izmišljao treninge ili bi usavršavao postojeće principe. Atletski savez tadašnjeg SSSR-a pozivao bi svake godina Zatopekove na besplatne pripreme na obali Crnog Mora, u nadi da će proniknuti u njegove trkačke programe. To im je na kraju vjerojatno i uspjelo, jer je glavni egzekutor skidanja Zatopeka sa svjetskog trkačkog trona bio upravo Rus Vladimir Kuts. Emilov najomiljeniji tip treninga bi bio uglavnom mješavina dionica na 200 i 400 metara. Njegovu varijantu 20x200 plus 40x400 je 25 godina kasnije usavršio Sebastian Coe, pokorivši najviše zahvaljujući njemu ostatak trkačkog svijeta.

Svoju atletsku besmrtnost Emil Zatopek je zaslužio na sljedećim olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952.g. Šest tjedana prije početka sve je izgledalo puno drugačije. Emil je zanemarivao sitne virusne infekcije i trenirao je punom parom, tako da se teško razbolio. Liječnik češke olimpijske ekipe mu je propisao 3 mjeseca mirovanja, jer u protivnom riskira ozbiljna srčana oboljenja. Zatopek nije prihvatio dijagnozu i odlučio se na individualni tretman liječenja čajem i svježim limunom. Tokom oporavka nastupio je na dva manja mitinga u Budimpešti i Kijevu, gdje je pobijedio ali sa skromnim rezultatima, što je izazvalo skeptičnost nacije, koja je u njemu vidjela najvećeg češkog sportskog junaka predstojeće olimpijade.

«Kad sam doputovao u Helsinki već sam bio u potpunosti zdrav. U tom trenutku sam bio aktualni svjetski rekorder i branitelj titule na 10,000m, tako da nisam osjećao zabrinutost, unatoč nešto slabijoj formi» - sjećao se tih dana Emil. U toj disciplini najveći konkurenti su mu bili Britanac Gordon Pirrie i Francuz Alain Mimoun. Na tribinama stadiona počasna mjesta su zauzimala dva legendarna «leteća Finca» Paavo Nurmi i Johannes Kolehmainen, najveći trkači do pojave Zatopeka. Svi su očekivali njegov konačni slom, ali ništa se nije promijenilo. Pratili su ga opet samo 18 krugova. Emil je ponovo uvjerljivo pobijedio s novim olimpijskim rekordom. Svoju zlatnu olimpijsku medalju osvojenu u toj trci Zatopek je 16 godina kasnije poklonio velikom australskom trkaču Ronu Clarku, koji je sredinom 60-ih godina postavio bezbrojne svjetske rekorde na pet i deset kilometara. U kutiji uz medalju bila je i Emilova poruka – «Zaslužio si je!» U Clarkovoj riznici trofeja nedostajala je samo zlatna olimpijska medalja, jer kada je bio najbolji, na olimpijadi u Meksiku '68 trka na 10,000m održana je na visokoj nadmorskoj visini u tropskim uvjetima visoke temperature i vlage, tako da su pobijedu odnijeli afrički trkači, rođeni i trenirani u tim uvjetima. Zatopek je osobito cijenio Clarka i zbog sličnog načina trčanja, kojeg su mnogi zvali – poštenim. Drugim riječima, nisu nikada kalkulirali i taktizirali, trčali su uvijek «na vrijeme», vodeći kolonu od početka do kraja trke. Neobičnu gestu prijateljstva među ljutim protivnicima Zatopek je pokazao još jednom 1991.g., kada je umro Gordon Pirie, poslavši buket cvijeća na njegov sprovod u Novi Zeland.

Druga finalna trka na helsinškoj olimpijadi je uslijedila u disciplini 5000m. U svim atletskim dugoprugaškim udžbenicima pronaći ćete puno informacija o toj trci, koja se smatra jednom od najvećih u povijesti olimpijskih igara. Sam Zatopek se rado sjeća tog događaja – «To je bio najjači finiš koji sam ikada izveo protiv izuzetnih rivala: Nijemca Schadea, Francuza Mimouna i Britanaca Chatawaya i Piriea. Računao sam da ću ih dobiti na početku zadnjeg kruga, ali kada su me trojica od njih prestigla mislio sam da je sve gotovo, da sam izgubio trku. Međutim, nakon prerano jakog finiša, prvo je počeo popuštati Chataway pa za njim i Schade. U tom trenutku sam shvatio da ni Mimoun neće izdržati do kraja i počeo sam po drugi put finiširati, 150 metara prije cilja». Pravu atletsku poslasticu i veliku Emilovu pobjedu dodatno je začinila Dana Zatopek, koja je samo par sekundi kasnije bacila svoj pobjednički hitac u koplju.

Zatopekovi su tako u nekoliko sekundi osvojili dvije zlatne olimpijske medalje, ali tu priči nije bio kraj. Zadnjeg dana olimpijade, tri dana kasnije, Emil se pojavio i na startu maratonske trke, iako do tada nikada nije trčao tu disciplinu. Taj događaj je doživio ovako – «Maraton nije teška trka. Brzina je sve u kratkim trkama. U maratonu je najvažnija samokontrola i osjećaj za oporavak. Moj najveći rival, Britanac Jim Peters, trčao je potpuno nekontrolirano, iako je četiri puta postavljao svjetski rekord u toj disciplini. S druge strane, ja sam držao svjetski rekord u trčanju na jedan sat i smatrao sam da mogu dobro trčati još jedan sat». Trku je vodio Peters, a Zatopek je s odstojanja «nadgledao radove». Negdje oko 30-og kilometra došao je do Petersa i upitao ga – «Da li misliš da je tempo dovoljno brz?», na što je ovaj ljutito odgovorio – «Ako misliš da možeš brže, onda probaj pa ćeš vidjeti!» Emil je zaista pojačao i ušao u cilj s velikom prednošću ispred ostalih, a Peters je kolabirao na 37-om kilometru.

Osmodnevna Zatopekova «helsinška diktatura», tokom koje je postao jedini dugoprugaš koji je na jednoj olimpijadi osvojio tri zlatne medalje (5000m – 10,000m – maraton) i pri tom postavio u sve tri discipline olimpijske rekorde, trčeći usput svoj prvi maraton, smatra se možda i najvećim sportskim dostignućem uopće. To je ujedno bio i vrhunac sportske karijere ovog iznimnog čovjeka. Dvije godine kasnije, nakon što je postavio svjetski rekord na 5000m, otputovao je prvenstvo Europe po još jedan zalogaj slave. Pobijedio je u trci na 10,000m. A zatim je došla trka na 5000m. Novi mladi lav trkačke scene Vladimir Kuts razvalio je kompletnu konkurenciju ludim tempom, kojega nitko od prvog kruga nije mogao pratiti. Osim što je po prvi puta dobio svog velikog idola Zatopeka, oteo mu je i titulu svjetskog rekordera. Emil je na cilj stigao treći. Nitko u tim trenutcima nije shvatio da su Zatopekovi dani slave upravo prošli. Karijera nagrižena godinama i ozljedama dobila je u narednom periodu silaznu putanju.

Sljedeće dvije godine gubio je često od Mimouna, Piriea, Chatawaya, Iharosa i Kutsa. Velika generacija izuzetnih trkača, koja je u vremenu od '54 – '57 čak 12 puta popravljala svjetske rekorde na 5 i 10 kilometara, našla se ponovo na okupu na idućoj olimpijadi u Melbourneu '56. Emil nije imao sreće. Neposredno pred početak igara još jednom se našao na operacionom stolu, ovoga puta zbog hernije. Nastupio je samo u maratonu i zauzeo tek šesto mjesto. Po povratku iz Australije zaključio je svoju aktivnu sportsku karijeru.

Nakon toga posvetio se vojničkom zanimanju, tako da je nakon nekoliko godina dogurao do čina pukovnika. Međutim, pred kraj 60-ih počinje period životne agonije Emila Zatopeka. Naime, on otvoreno pruža potporu češkom političaru Aleksandru Dubčeku, mladom reformatoru, idejnom vođi «praškog proljeća», pokreta koji se protivio tadašnjoj sovjetskoj politici istočnog poretka. Kao i dvije godine ranije u Budimpešti, ponovo su ruski tenkovi u kolovozu 68-e zaposjeli ulice Praga i ugušili pobunu. Vinovnici i simpatizeri su «primjereno kažnjeni», a Zatopek je isključen iz komunističke partije, otpušten iz vojske i oduzeta mu je titula zaslužnog majstora sporta. Ali, ponosni bračni par Zatopek ni u jednom trenutku nije pomislio napustiti zemlju. Emil je u sljedećem periodu radio kao sakupljač otpada i čistač ulica ne bi li zadovoljio svoje egzistencionalne potrebe. Na kraju, u svojoj 45-oj godini, se zaposlio u rudniku, u kojem je radio punih šest godina. «Radio sam teške fizičke poslove 600 metara ispod zemlje u rudniku urana Jachymov, 130 kilometara udaljenom od Praga» - sjeća se Emil i tih dana. Na poziv MOK-a (međunarodnog olimpijskog komiteta) da bude specijalni gost olimpijade u Münchenu '72, oglušio se njegov nadređeni «jer nije mogao naći zamjenu». Krajem 70-ih, Emil je djelomično rehabilitiran i dobiva posao u praškom sportskom institutu, kao arhivist. Ali, pod uvjetom da ne priča o događajima oko praškog proljeća.

Iako u svojoj zemlji omalovažavan, ostatak svijeta nije zaboravio velikog trkača. 1975. godine dobiva od UN-a (Ujedinjenih Nacija) posebno priznanje «Pierre de Coubertin Prize» za promociju fer-pleja u sportu. Još jednom je pokazao svoju oholost prilikom olimpijade u Los Angelesu '84, gdje je, ponovo na poziv MOK-a, otputovao kao specijalni gost, unatoč bojkota igara od strane SSSR-a i cijelog istočnog bloka. Raspadom komunizma Zatopek je u potpunosti rehabilitiran, dobivši jednu od ključnih uloga u sportskom savezu Češke. Osobno mu se u ime naroda ispričao ministar obrane, a nebrojeno puta je dobivao priznanja od predsjednika Vaclava Havela.

Tokom svojih 60-ih godina, Emil je još uvijek redovito trčao, održavajući svoju kondiciju, ali zadnjih nekoliko godina je bitno usporio. Nekoliko puta je hospitaliziran, a zadnji put zbog upale pluća, samo mjesec dana prije srčanog udara koji je prethodio padanju u komu. Borba liječnika za njegov život potrajala je još par dana i konačno, 22. studenog, srce Emila Zatopeka je prestalo kucati.

Dan nakon što je saznao za njegovu smrt, izjavu je dao Lamine Diack, predsjednika IAAF-a – «Ovo je tužan dan ne samo za prijatelje i poznavaoce sporta, već i za obične ljude koji su u Zatopeku prepoznali poštenog i nepomirljivog borca za ljudsko dostojanstvo i slobodu». Pokop je održan 6. prosinca u Pragu na državnom nivou uz sve počasti.

Priča Emila Zatopeka ostaje kao primjer svim onima koji počinju svoju sportsku, posebno atletsku karijeru. Ona pokazuje kako su ozbiljnost i samodisciplina, strast za onim što se voli, osjećaj odgovornosti i želja za napretkom, osnovna načela sportaša.